datum objavljivanja: 04/02/2019
Maligne bolesti su posle kardiovaskularnih bolesti vodeći uzročnik smrtnosti u svetu. Procenjeno je da trećina osoba tokom svog života barem jednom oboli od neke maligne bolesti. Karcinom pluća, debelog creva i prostate su najčešće maligne bolesti muškaraca, dok su karcinom dojke, debelog creva, grlića materice i pluća najčešće maligne bolesti žena. U Srbiji od malignih bolesti godišnje oboli oko 35.000 ljudi, po čemu se Srbija nalazi u sredini po broju obolelih od karcinoma, ali je nažalost u samom vrhu država po smrtnosti, što ukazuje na neophodnost većeg angažovanja na preventivi i ranom otkrivanju malignih bolesti.
Iako je prvobitno značenje reči tumor otok ili izraslina, danas se ona upotrebljava kao sinonim za reči neoplazma, karcinom i rak. Termin tumor označava abnormalnu masu tkiva koja nastaje kao rezultat nekontrolisane deobe i rasta ćelija. Tumori se dele na benigne (dobroćudne, nekancerogene) i maligne (zloćudne, kancerogene). Maligna ćelija se razlikuje od normalne iz koje je nastala po svojoj građi, metabolizmu i po tome što ne podleže uticaju regulatornih mehanizama koji u organizmu održavaju homeostazu. Maligne ćelije se znatno brže dele od normalnih, ali sporije sazrevaju, stare i umiru, zbog čega se broj malignih ćelija stalno uvećava, a time i tumorska masa. Takođe, maligne ćelije gube sposobnost da ostanu međusobno povezane tako da dolazi do odvajanja ćelija sa površine tumora, što objašnjava nalaz malignih ćelija u tkivnim tečnostima i sekretima. Maligni tumori, za razliku od benignih, imaju sposobnost širenja sa mesta nastanka na druga tkiva i organe putem krvnih ili limfnih sudova (metastaziranja).
Mnogobrojni faktori spoljašnje sredine i urođena sklonost (genetska predispozicija) doprinose onkogenezi (kancerogenezi), procesu kojim se normalna ćelija transformiše u malignu uz višestruke genetske promene. Kao faktori rizika se navode i poremećaj imunog sistema, dejstvo nekih hormona, životne navike. Geni čija se aktivnost povezuje sa malignom transformacijom ćelije na osnovu svog dejstva se dele u dve osnovne kategorije: proto-onkogeni i antionkogeni (tumor supresorski geni). Međutim, smatra se da genetski faktori značajno manje utiču na razvoj maligniteta u odnosu na životne navike ili faktore spoljašnje sredine. Kancerogeni su supstance koje indukuju razvoj maligne bolesti. Pored pušenja, na razvoj malignih tumora negativni efekat imaju i neke druge životne navike kao što su alkoholizam, nedostatak fizičke aktivnosti i nepravilna ishrana. Faktori spoljašnje sredine poput aerozagađenja, zračenja, infektivnih agenasa se takođe dovode u vezu sa razvojem pojedinih vrsta malignih bolesti.
Maligni tumori se prema najopštojoj podeli dele na osnovu vrste ćeliija ili tkiva od kojih su se razvili, pri čemu se razlikuju: epitelni tumori (karcinomi), tumori vezivnog tkiva ili mezenhimski tumori (sarkomi), tumori sačinjeni od epitelnih i mezenhimskih ćelija, maligni tumori krvi i ćelija kosne srži (limfomi, leukemije, miltipli mijelom), tumori nervnih ćelija i embrionalni tumori.
Po utvrđenoj dijagnozi i preciznoj proceni raširenosti bolesti, određuje se stadijum bolesti primenom TNM klasifikacije zasnovanoj na veličini tumora (T), zahvaćenosti limfnih žlezda (N) i prisustvu metastaza (M), čime se istovremeno određuju terapijski postupci i prognoza bolesti.
Po utvrđenoj dijagnozi i preciznoj proceni raširenosti bolesti, određuje se stadijum bolesti primenom TNM klasifikacije zasnovanoj na veličini tumora (T), zahvaćenosti limfnih žlezda (N) i prisustvu metastaza (M), čime se istovremeno određuju terapijski postupci i prognoza bolesti.
Iako su mogućnosti dijagnostikovanja danas značajno poboljšane, što bi uz preventivne
mere moglo sprečiti do dve trećine novih slučajeva i dalje je glavni razlog povećane smrtnosti od
svih vrsta maligniteta zakasnela dijagnostika. U najvećem broju slučajeva bolest se otkriva u
uznapredovaloj fazi čime se umanjuje efikasnost terapije. Pored odgovornosti društva, pojedinac
može najviše da učini za sebe smanjujući rizik promenom životnih navika i redovnim sistematskim
pregledima koji uključuju skrining testiranje, odnosno primenu medicinskih testova u cilju ranog
otkrivanja bolesti kada simptomi nisu prisutni, poput Papanikolau testa (PAP ili PAPA) za rano
otkrivanje karcinoma grlića materice, testa na okultno krvarenje u stolici (FOBT) i kolonoskopije
za rano otkrivanje karcinoma debelog creva, mamografije za rano otkrivanje karcinoma dojke.
U dijagnostičke svrhe mogu se primenjivati i tumorski markeri, koji ukazuju na prisustvo i progresivni rast tumora. Međutim, konačna dijagnoza maligne bolesti se ne može postaviti samo na osnovu nalaza tumorskih markera, već se oni primenjuju kao dopuna ostalim onkološkim ispitivanjima. Najčešće se maligne bolesti dijagnostikuju putem biopsije, uzimanjem uzorka tkiva ili organa za patohistološki nalaz, kojim se utvrđuje ćelijski sastav i prisustvo malignih ćelija.
U dijagnostičke svrhe mogu se primenjivati i tumorski markeri, koji ukazuju na prisustvo i progresivni rast tumora. Međutim, konačna dijagnoza maligne bolesti se ne može postaviti samo na osnovu nalaza tumorskih markera, već se oni primenjuju kao dopuna ostalim onkološkim ispitivanjima. Najčešće se maligne bolesti dijagnostikuju putem biopsije, uzimanjem uzorka tkiva ili organa za patohistološki nalaz, kojim se utvrđuje ćelijski sastav i prisustvo malignih ćelija.
Tumorski markeri su biohemijske supstance koje nastaju u tumoru ili bilo kom
metaboličkom procesu u organizmu koji je povezan sa tumorom. Tumorske markere čini
heterogena grupa jedinjenja uključujući hormone, nekoliko podgrupa proteina, onkofetalne
antigene, enzime i receptore. Mogu se detektovati u različitim telesnim tečnostima (krv, urin,
cerebrospinalna tečnost) i tkivima, tako da se koriste kao dodatni parametri za procenu rizika
malignih tumora, dijagnozu, prognozu, praćenje efekta terapije i otkrivanje ponovne pojave
(recidiva) malignih bolesti. Zbog postojanja korelacije između aktivne tumorske mase i njihove
koncentracije, tumorski markeri su korisni za praćenje toka bolesti onkoloških bolesnika,
prvenstveno određivanjem relativnog koncentracijskog trenda, odnosno dinamike promene
koncentracije nekog tumorskog markera u odnosu na osnovnu vrednost utvrđenu pre operacije i/ili
terapije. Pri interpretaciji nalaza tumorskih markera treba imati u vidu da mnoga benigna oboljenja,
zapaljenski procesi, stres, fizička aktivnost, pušenje, konzumiranje alkohola mogu uticati na
povišene vrednosti tumorskih markera u krvi, zbog čega je neophodno da određivanje tumorskih
markera uvek bude pod istim uslovima (ujutru na prazan stomak i pre bilo kakve značajnije fizičke
aktivnosti), po mogućstvu uvek u istoj laboratoriji jer se time obezbeđuje uporedivost rezultata.